Veliki rat promijenio je naš svijet

Diljem Europe ova je godina bila u znaku stogodišnjice izbijanja Prvoga svjetskog rata. Važna obljetnica donijela je razne poglede i tumačenja i u našem društvu, stoga smo na kraju godine, kao svojevrsni rezime svega onoga što se o Prvome svjetskom ratu u Hrvatskoj govorilo, razgovarali s Vijoletom Herman Kaurić, povjesničarkom s Hrvatskog instituta za povijest, stručnjakinjom za pitanja Velikoga rata.

Je li 1914. za većinu Hrvata prijelomna godina ili nevažan datum?

Za današnjega prosječnog Hrvata Prvi svjetski rat prilično je nevažan događaj koji se dogodio vrlo davno pa prema tome nema utjecaja na ono što se zbiva danas u Hrvatskoj, Europi i svijetu. Kod nas danas ne postoji svijest da je Veliki rat rat naših djedova ili pradjedova, ovisno kojoj generaciji pripadate, i da nije bio toliko strašno davno kao što pojedinci misle. Jest da se svijet silno promijenio u tih stotinu godina, ali riječ je o relativno kratkom vremenskom odsječku. S druge pak strane, za znanstvenike društveno-humanističkih znanosti to je vrlo važan događaj koji je iz temelja promijenio ljudsku civilizaciju i usmjerio je prema krvavoj povijesti 20. stoljeća, a kako sada stvari stoje i 21. stoljeća. Pri tom mislim na zbivanja u Ukrajini ili na Bliskom istoku. Između ta dva pola nalazi se poprilična skupina onih koji znaju i javno priznaju da je Prvi svjetski rat važan, ali smatraju da se unatoč svemu nema zašto obilježavati početak tako destruktivnoga događaja kakav je rat, koliko god on važan bio i kakve god posljedice proizveo. Pritom se brka obilježavanje nekoga događaja s njegovim slavljenjem, što nikako ne bi smjela biti istoznačnica. Pogotovo ne ako je u pitanju rat i to bi se trebalo odnositi na sve ratove.

Snimio Mirko Cvjetko

Tijekom ove godine je li interes u našoj zemlji za obilježavanje stote obljetnice bio primjeren?

U razvijenim zemljama koje drže do tradicije i povijesti, što Hrvatska nije, ova je godina u potpunosti bila posvećena sjećanju na Prvi svjetski rat. Iako su pojedine zemlje pritom jako isticale nacionalnu komponentu, što se posebno odnosi na tzv. pobjedničku stranu, naglasak je kod svih bio na odavanju počasti žrtvama rata. Pojedine su nacije procijenile da je stotinu godina dovoljno dugo razdoblje za suočavanje s manje ugodnim stvarima iz vlastite prošlosti i da je vrijeme za dijalog unutar vlastitoga društva, no i s drugima. Tako su Francuzi javno pomilovali i podigli spomenik vojnicima strijeljanima zbog neposluha, a takvih je bio nemalen broj. Mnogi će reći da je sada prekasno, no ne bih se složila. To je veliki korak naprijed jer se donedavno nerado spominjalo postojanje takve prakse u svim vojskama, a o broju izvršenih kazni samo se spekuliralo. Isto tako, ako je nama svejedno, sigurna sam da nije svejedno obiteljima strijeljanih.

U Hrvatskoj je ove godine održan niz izložbi, posebice treba istaknuti muzeje u manjim mjestima, te koncerata i kulturnih priredbi raznih vrsta kojima je obilježen taj važan događaj. Sve to za svaku je pohvalu, no nedostajala je smislena poveznica koja bi uloženom trudu (i novcu) dala dublji smisao. 

Zašto je važno da djeca u osnovnoj školi i gimnaziji upoznaju bolje Prvi svjetski rat? Naime, jedna ste od autorica čitanke i priručnika za učitelje i profesore povijesti...

Zato da bi djeca shvatila da se posljedice tako davna događaja odražavaju na njihov današnji svijet i da se povijest ne sastoji od nepovezanih događaja strpanih u zasebne ladice bez dodirnih točaka. Upravo zbog velikih promjena izazvanih njime, Prvi svjetski rat idealan je za to. Da bi se dobro objasnilo zašto je došlo do rata, treba posegnuti u povijest 19. stoljeća, a s objašnjavanjem njegovih posljedica lakše je shvatiti povijest cijeloga 20. stoljeća obilježena Drugim svjetskim ratom. Objasniti učenicima sve to nije nimalo lako, posebice ne u okviru predviđene satnice pa su kolege koje rade u školi procijenile da bi dobro došao neki priručnik o toj temi. U priručniku smo nastojali dati što više materijala za vrlo konkretnu uporabu u obliku radionica, ali i dodatne činjenice iz u školskim udžbenicima slabije zastupljenih područja povijesne znanosti. U hrvatskim udžbenicima kronično nedostaje činjenica iz društvene povijesti bez obzira na razdoblje, što je velika šteta jer je smatram najzanimljivijim dijelom povijesti i prema mome iskustvu uvijek dobro prihvaćenim.

Hrvatska u Prvom svjetskom ratu nije bila bojišnica, ali zapala je u tešku glad i siromaštvo. Kako je običan čovjek preživio te godine?

Jedno je sigurno, svima je bilo teško bez obzira gdje su živjeli, na selu ili u gradu, te kojega su spola bili. Muškarci koji su u prvo vrijeme bili proglašeni nesposobnima za vojsku bili su vrlo nesretni zbog te odluke jer je time izravno bila stavljena pod znak pitanja njihova muškost. S dužinom trajanja rata i novim mobilizacijama za rat su postali sposobni gotovo svi, a malobrojni muškarci preostali u pozadini bili su ili prestari ili premladi, tjelesno ili duševno teško bolesni, ili su imali vrlo moćne zaštitnike. U nedostatku muške radne snage žene su povrh svojih preuzele i muške poslove na polju i u industrijskim pogonima, jer je odlaskom jedinoga hranitelja u rat trebalo na neki način prehraniti obitelj. Klimatski loše godine uz slabu obrađenost zemljišta dovele su do smanjena uroda žitarica svih vrsta, a posebice pšenice. Kako je prvo trebalo namiriti vojsku na ratištu i tek onda, ako što ostane, i civilno stanovništvo, hrane je u pozadini bilo malo i bila je vrlo skupa. Meso je već druge godine rata postalo teški luksuz i hrana samo za najbolesnije, i to u minimalnim količinama. Stanovništvo u gradovima ovisilo je o dovozu hrane pa je u njima bilo više slučajeva gladi negoli u selima, ali u gradovima su postojala razna građanska društva koja su nastojala pomoći najsiromašnijima. Nastojalo se pomoći i Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji, jer je u tim područjima posve ovisnima o uvozu hrane glad harala nemilice.

Elementarne životne potrebe bile su ugrožene.

Da, sve u svemu, običan čovjek provodio je dane nastojeći si priskrbiti nešto za jelo i razmišljajući je li njegova zarada dostatna za podmirenje najosnovnijih životnih troškova. Povrh toga od njega se očekivalo da pomogne svojoj državi da dobije rat uplatom ratnih zajmova i dobrovoljnih priloga u razne svrhe. A kad se činilo da ne može gore, stigla je španjolska gripa.

Poznato je da je Hrvatska također bila mjesto gdje su se nalazile velike bolnice za liječenje ranjenika sa svih frontova...

U Hrvatsku su dopremani ranjenici s najbližih joj bojišta, srbijanskoga i talijanskoga, s time što je Zagreb od početka rata s Italijom pa sve do kraja 1917. bio glavno središte za provoz, prihvat i zbrinjavanje ranjenih i bolesnih vojnika s toga ratišta. Ostala bojišta bila su naprosto predaleko da bi se dopremali teški ranjenici, ali postoji vjerojatnost da su k nama dolazili na oporavak djelomično oporavljeni vojnici iz drugih dijelova Monarhije. Obzirom da su ranjenici dopremani isključivo vlakovima, najveći je pritisak bio na mjesta uz željezničku prugu u kojima su osnivane priručne bolnice Crvenoga križa, jedinoga građanskog društva koje je imalo pravo brinuti se za ranjenike. Medicinski centar Hrvatske bio je Zagreb, u kojemu su osim „običnih“ bolnica bile i specijalizirane ustanove za brigu o invalidima različitih stupnjeva tjelesnih i duševnih oštećenja, ali i o slijepim vojnicima. Tijekom rata većinu osoblja u bolnicama činile su žene koje su radile kao dobrovoljne bolničarke u svim civilnim bolnicama i bolnicama Crvenoga križa, dok su ih vojne bolnice zapošljavale vrlo nerado i samo u krajnjoj nuždi. Žene su mogle dobrovoljno služiti kao bolničarke i na ratištu, no nisu smjele raditi s bolesnicima sa spolno prenosivim bolestima i duševno bolesnima.

Općenito, kako su doživljene hrvatske vojne postrojbe na bojištima u Europi?

Teško je reći. Za ispravan odgovor trebalo bi proučiti vrlo opsežnu vojnu građu i memoare raznih vojskovođa drugih narodnosti pa da vidimo ima li kakva spomena o Hrvatima i njihovu junaštvu ili kukavičluku. Zasad imamo samo doživljaj nas samih, odnosno zapise domaćih časnika o vlastitim ratnim doživljajima u kojima se spominje i držanje podređenih vojnika u pojedinim prilikama. Kako se i može pretpostaviti, u postrojbama je bilo svakakvih vojnika i časnika, a one koje to zanima uputila bih da pročitaju knjigu Filipa Hameršaka Tamna strana Marsa. Općenito gledajući, Hrvati su se neusporedivo zdušnije borili na talijanskom ratištu negoli na ostalima jer su znali za želju Italije da zavlada hrvatskom obalom. Za razliku od toga, još prevladava uvjerenje da su se Hrvati masovno predavali Rusima, što je u znatnoj mjeri ostavština Miroslava Krleže i njegovih romana i pripovijetki s tematikom Prvoga svjetskog rata. Jednoga dana bit će zanimljivo vidjeti kada se provedu ozbiljna istraživanja koliko je Krleža bio u pravu.

Odakle crpemo vrela za Prvi svjetski rat u Hrvatskoj? Poznato je da je Austro-Ugarska bila iznimno uređena birokratska država, ali mnogi spisi, na primjer iz Hrvatskoga državnog arhiva, nedostaju.

Danas je moguće baviti se vojnom i društvenom poviješću Prvoga svjetskoga rata gotovo isključivo zbog toga što je Austro-Ugarska Monarhija bila nevjerojatna birokratska tvorevina s vrlo složenom upravnom strukturom vojnih i civilnih vlasti. Zahvaljujući tomu moguće je pronaći spise koji nedostaju u nekoj ustanovi (poput HDA) u obliku prijepisa ili onovremenih kopija među spisima viših ili nižih upravnih razina. Tako vojnu građu o hrvatskim postrojbama treba tražiti u Beču (za zajedničku vojsku) i Budimpešti (za domobranstvo) jer ono što imamo u hrvatskim arhivima nije vrijedno spomena. Za civilne vlasti stanje je znatno bolje, ali sačuvanost ovisi o temi i području.

Tijekom ove godine pojavilo se dosta građe za koju se donedavno tvrdilo da ne postoji. Svakim danom sve mi se više ljudi javlja jer pronalazi u obiteljskim ostavštinama tragove Prvoga svjetskog rata, bilo da je riječ o dokumentima ili fotografijama. Ljude zanima sudbina njihovih predaka i zbog toga je važno ne odustajati od traženja, koliko god se ponekad činilo uzaludno.